Lovcko udruzenje "Majna" Modrica - Sekcija "Posavina" Milosevac

Divljač

Vrste divljači u našem lovištu:

Vrste divljači	Površina lovišta	Bonitet lovišta	Kapacitete lovišta
Srneća divljač	20.500 ha	II	820
Zečja divljač	25.000 ha	II	3.036
Fazanska divljač	24.400 ha	II	2.440
Poljska jarebica	10.160 ha	III	1.016
Divlja patka	300 ha	-	600
Divlja svinja	1.000 ha	II	100

Pod zajedničkim nazivom divljač ubrajamo sve životinjske vrste u slobodnoj prirodi koje su navedene u zakonima o lovstvu. Divljač se razvrstava sa stanovišta zakona, nauke i lovstva.

Naučno razvrstavanje divljač dijeli na koljena, razrede, redove, porodice, rodove i vrste unutar kojih postoje i dalje podjele. Zakon divljač dijeli na zaštičenu i nezaštičenu, a zaštičenu divljač dalje dijeli na trajno, privremeno i povremeno (lovstajem) zaštičenu divljač. Trajno zaštićene su one vrste koje se uopšte ne smiju loviti zbog male brojnosti. Privremeno zaštićena je ona divljač koja se na određenom lovištu kroz određeni broj godina ne smije loviti zbog trenutnog pomanjkanja brojnog stanja. Povremeno (lovostajem) zaštićena divljač je ona koje se ne smije loviti u određenom periodu godine, najčešće u periodu reprodukcije i podizanja mladih jedinki. U grupi nezaštićene divljači su one vrste na koje je dozovljen lov tokom cijele godine.

Sa lovačkog stanovišta divljač je podjeljena na divljač visokog i niskog lova. Lov na divljač visokog lova se razlikuje po većini svojih segmenata u odnosu na lov na nisku divljač, a osnovne karakteristike su da se u ovu vrstu lova ubrajaju sve one vrste divljači kod kojih samom činu odstrjela prethodi osmatranje jedinke a sam odstrjel se vrši puškom kuglarom. To je uglavnom krupna dlakava i pernata divljač naših krajeva. Sva ostala manja divljač kod kojih nije lahko moguće utvrditi kvlaitet, pol i druge karakteristike spada u divljač niskog lova.

Osnovni nagoni kod divljači su usmjereni u smislu održavanja vrste, tačnije rečeno u traženju hrane i razmnožavanju. Pronalaženje hrane jeste proces na koji svka jedinka potroši najviše vremena i energije u toku dana, odnosno noći. Drugi nagon je borba za podmladak. Hemijskim reakcijama u tijelu životinja pokreće se spolni mehanizam. U to doba sve vrste divljači se ponašaju drukčije, počinju potrage za suprotnim spolom praćene odgovarajućim glasanjem, obilježavanjem terena ali i borbama među mužjacima za naklonost ženke.

Građa svake vrste divljači je u potpunosti prilagođena uvjetima u kojim ona živi, hranom kojom se hrani i okolinom uopće. Ipak, mogu se izvesti zajedničke karakteristike pa je zajedničko svim vrstama da su im mišići dosta razvijeni, sa snažno razvijenim i jakim kostima. Koža je jaka i znatno otpornija u odnosu na domaće životinje, pokrivena različitim tvorevinama kao što je dlaka, perje ili rožnate tvorevine. Kod dlaka razlikujemo poddlaku, koja se nalazi vunasto polegla uz kožu i spječava gubitak toplote i dlaku koja čini osnovni pokrov i daje joj boju. Sisari mijenjaju dlaku dva puta godišnje (ovisno o godišnjem dobu) a sa njom i boju. Kod perja razlikujemo paperje, koje ima istu funkciju kao i poddlaka, pokrivajuće perje, letno perje i repno perje. Produkt kože su i rožaste tvorevine papaka, kandži, ljusaka i rogova kod šupljorožaca.

Vid, sluh i njuh kod divljači su manje ili više dobro razvijeni. U pravilu su kod većih sisara osjetila bolje razvijena. Kod ptica je najbolje razvijen vid dok ostala osjetila nisu posebno razvijena. Kod biljojeda oči leže bočno, zbog čega nemaju sposobnost uočavanja udaljenosti objekata. Nasuprot tome, kod mesojeda su oči isturene naprijed što im omogućava ocjenjivanje prostora i udaljenosti do plijena.

Zajednička karakteristika svih sisara, u koje spada sva dlakava divljač naših krajeva, je da ženke donose na svijet žive mladunce čija je prva hrana majčino mlijeko. U ovaj razred spadaju papkari, red glodara, porodica pasa, mačaka, kuna i medvjeda. Zajednička osobina papkara je da im se noge završavaju rožnatim izraslinama koje zovemo papci. U ovu divljač ubrajamo porodice jelena, šupljorožaca i divljih svinja. U red glodara spadaju zečevi, kunići, vjeverice, puhovi, bizamski pacovi i svizci. Zajednička osobina reda zvijeri je da im se ishrana uglavnom sastoji od hrane životinjskog porijekla. U razred ptica spada sva pernata divljač naših krajeva. U ovaj razred ubrajamo redove koka, sokolovki, patkarica, ždralovki, golubova, sova i vrapčarki.

Srna - Capreolus capreolus L.

razred: Sisari (Mammalia L.), red: Papkari (Artiodactyla L.), porodica: Jeleni (Cervidae L.)

Srneća divljač (za mužjaka je u narodu uobičajen naziv srndać, srnjak, rjeđe jarac, ženku srna ili šuka a za mlado lane) naseljava šire područje Evrope i Azije. Staništa ove prelijepe divljači su rubni dijelovi mješovitih šuma uz široke livade. Srneća divljač je vrlo adaptivna te se u nekim dijelovima može vidjeti i sasvim blizu naselja i uz granice puteva. Nažalost, u našim lovištima je ovo gotovo izumrla vrsta, stradala najviše tokom ratnih dejstava a dobrim dijelom je migrirala u mirnija područja.

Odrasli primjerci dostižu težinu i do 30 kg. Krzno se prilagođava vremenskim uvjetima te varira od ljetne boje žućkasto-crvene dok zimi krzno srneće divljači dobija sivo-smeđu boju. Na zadnjici srneća divljač ima bijelu fleku, tzv. ogledalo. Tek rođena lanad imaju na krznu pjege koja ih još više kamufliraju u prirodi. Mužjak ima rogove koji su sačinjeni od koštane materije a koje odbacuje u jesen Nakon čega počinju rasti novi. U proljeće srndać češe svoje novonarasle rogove koji su u to vrijeme pokriveni kožicom sa dlakama-bastom, istovremeno označavajući svoj teren. U toku zime, srneća divljač se skuplja u stada a u martu se stada razdvajaju. Kao preživari, srneća divljač je apsolutni vegeterijanac. Hrana se sastoji iz trave, listova, šumskih izdanaka, plodova livada i šume. Čula mirisa i sluha su izvanredna, dok je čulo vida slabije. Srne su daltonisti i ne registruju treću dimenziju prostora dok odlično reaguju na pokret. U toku perioda parenja koji je u julu do početka augusta, mogu se čuti tipični zvukovi srndaća u potrazi za ženkom. Oplođena srna nosi plod 9 i pol mjeseci od čega je plod u stanju mirovanja 4 i pol mjeseca. Srna rađa (teli) najčešće dva, rijeđe jedno ili troje lanadi u maju/junu. Tek rođena lanad imaju težinu oko 1 kg a srna ih posjećuje samo zbog dojenja, kako ne bi privukla grabežljivce svojim tragom do skloništa. Lanad u to vrijeme najviše vremena provode ležeći na zemlji kako bi ostala zaštićena od pogleda grabežljivaca. Tek rođena lanad nemaju vlastiti miris. Zbog tog je i pogrešno nađenu lanad dirati, jer ih srna nakon čovječijeg dodira odbacuje. Srneća divljač može dostići starost do 15 godina. U tom periodu, zubalo je toliko istrošeno da se srne ne mogu prehranjivati.

Srneća divljač ima dosta prirodnih neprijatelja kao što su vukovi, medvjedi i neke ptice grabežljivice. Neprijatelji lanadi su i lisica i divlje svinje. Osim ovog dosta srneće divljači, posebno mladih, stradava prilikom obrade poljoprivrednih površina a odrasli stradavaju u saobraćaju. Posebni neprijatelji srneće divljači su i psi lutalice koji ih nemilosrdno proganjaju, često sa fatalnim posljedicama.
Srndać se najčešće lovi dočekom na livadama na koje pred večer ili u rano jutro dolazi na pašu. Lovimo ga također i šuljanjem za pogodna vremena. U vrijeme parenja tj. koncem jula i početkom avgusta lovi se srndać vabljenjem oponašajući zov srne.
Prema Zakonu o lovstvu za odstrjel srne koriste se puške sa izolučenim cijevima. Prema podzakonskim aktima za odstrjel srne najmanja dopuštena kinetička energija zrna na 100 m je 1000 J (džula) a najmanja težina zrna iznosi 3,2 grama. Najveća dopuštena daljina gađanja iznosi 150 m.

Poljski zec - Lepus europaeus L.

razred: Sisari (Mammalia L.), red: Glodari (Rodentia L.), porodica: Zečevi (Leporidae L.)

Zec potiče iz stepskih područja i kao životinja lako podesiva svojoj okolini bio je raširen je na cijelom području BiH pa i u našim lovištima. Ratna dešavanja i krivolov koji se može dijelom dovesti u vezu s posjedovanjem oružja kod građana su razlozi zbog kojih je ova populacija desetkovana. Zec voli suho i toplo vrijeme. Za zeca su tipične duge uši sa crnim špicastim vrhovima. Velike oči su postavljene stranično, tako da zec može gledati iza sebe bez okretaja glave. Krzno zeca je izuzetno dobro prilagođeno okolini, boje zemlje sa tamnijim i svijetlijim prugama, te je po tim karakteristikama majstor kamuflaže. Po trbuhu boja krzna prelazi u bijelu. Vanjštinom mužjak i ženka zeca se ne razlikuju. Može dostići težinu 4-6 kg.

Zec se hrani isključivo hranom biljnog porijekla i to travama, žitaricama, plodovima polja i šume, pupoljcima, mladicama, mladom korom, pri čemu se u slijepom crijevu zeca stvara visokovitaminska kaša koju zec prvo odbacuje a zatim ponovo uzima čime zadovoljava svoje potrebe za vitaminom B1. Čulo vida je posebno dobro prilagođeno sa odličnom reakcijom na pokret. Dobro su razvijena i čula njuha i sluha. Poljski zec ne pravi kolonije za razliku od kunića. U zečijoj grupi vlada hijerarhija. Zečevi se inače rijetko viđaju preko dana. Izuzetak je vrijeme parenja, vrijeme trke u kasnu zimu i proljeće.

Zec spolno sazrjeva već sa sedam mjeseci. Pari se od decembra do augusta. Zečica se pari i koti 3-4 puta godišnje 1-3 mladih, koji se rađaju pokriveni dlakom i odmah vide. Period nošenja iznosi 42-43 dana. Zečica doji mlade jednom dnevno ukupno trideset dana. Svoje loge pravi na način da može osmatrati okolinu i biti na oprezu. Ukoliko mu se približava njegov neprijatelj, ostaje nepomično ležati vjerujući svojoj kamuflaži ili bježeći čuvenim skokovima i trkom brzine i do 80 km/h. Zečica najčešće ne boravi zajedno sa mladim, kako ne bi privukla pažnju predatora, ali je uvijek u blizini. Posebna zanimljivost je svakako činjenica da zečica može nakon 38-og dana nošenja ponovno biti oplođena. Smrtnost mladih je usljed hladnoće i prirodnih neprijatelja kao i obrade poljoprivrednih usjeva izuzetno visoka i iznosi više od 60%. Podložni su i različitim bolestima. U prirodi zečevi dostižu starost oko 4 godine. Zec ima najviše prirodnih neprijatelja jer je ukusna hrana svim grabežljivcima koji žive na našim terenima.

Zec se kod nas lovi uz pomoć pasa gonića, rjeđe psima ptičarima i šunjkavcima. Iako je lov ptičarima vrlo atraktivan, dosta je rijedak na ovom području. Može se loviti prigonom, pogonom i kružnim lovom.

Prema Zakonu o lovstvu za odstrjel zeca koriste se puške sačmarice. Za odstrjel zeca dopušteni prečnik sačme iznosi 3-4 mm. Najveća dopuštena daljina gađanja iznosi 50 m.

Fazan - Phasanius colhicus L.

razred: Ptice (Aves L.), red: koke (Galliformes L.), porodica: Poljske koke (Phasianidae L.)

Fazan spada u vrstu poljskih koka kojim osim njega pripadaju još i poljska jarebica, jarebica kamenjarka i prepelica. U lovištima BiH ima više podvrsta fazana, a najviše križanaca između njih. Najčešće ipak srećemo sljedeće podvrste: obični fazan-Phasanius c. colhicus (mužjak nema bijelu ogrlicu), kineski-Phasanius c. torquatus (mužjak ima bijelu ogrlicu i čuperke perja na glavi "uške"), mongolski-Phasanius c. mongolicus (mužjak ima širu ogrlicu ali nema "uške") i crni ili zeleni fazan-Phasanius c. tenebrosus (mužjak nije jarkocrvene boje već tamnometalnozelene a ženka je hrđasto crna).

Ženke drugih fazana se gotovo ne razlikuju, sve su zemljasto-smeđe boje s tamnim pjegama, što ih prilagođava tlu na kojem se kreću i gnijezde. Za razliku od neuglednih ženki, mužjaci su pokriveni šarenim, blještavim perjem kog mitare tokom augusta i septembra. Staništa fazana su polja ispresjecana šumarcima, grmljem i živicama, rubovi, šuma, livade, doline uz obale rijeka. Odgovaraju im suha i propusna zemljišta. Za vrijeme gniježdenja drži se brežuljkastih predjela do 350 m n/m. Parenje počinje sredinom marta a završava u aprilu. Jedan mužjak može oploditi između 4-10 ženki, iako je idealan odnos 1-4/6 u korist ženki. Ženke polažu jaja u udubljenjima na tlu. Sredinom aprila do početka maja snese 10-18 najčešće 12-14 žućkastosivih do zelenkastih jaja. Nese ujutro redovno svaki dan. Kad snese zadnje jaje na njima leži 24 dana, uz napuštanje gnijezda ujutro u potrazi za hranom i vodom. Kad se mladi fazani ispile ženka ih vodi i čeprtka im hranu koja isprva sastoji od insekata, crva i mravljih jaja da bi nakon 10-tak dana prešli na biljnu hranu. Uz ženku ostaju do osam sedmica. Tek nakon desete nedelje mladi fazani razviju letno perje. Iako su tada samostalni u traženju hrane, još se izvjesno vrijeme zadržavaju u blizini ženke. Nakon 16 sedmica mladi počinju živiti u manjim grupama, obično različitih spolova. Spolnu zrelost dostižu nakon nepune godine života a mogu doživiti starost od 7 godina iako se takvi primjerci rijetko susreću.

Fazani se hrane hranom biljnog proijekla kao što su vrhovi ozimih žitarica, djetelina, pupovi, bobice, sjemenkama i plodovima drveća i grmlja, zrnima mahunarki, sjemenkama žitarica i kukuruza, kao i životinjskom hranom insektima, crvima, malim žabama, puževima, gušterima, mladim poljskim miševima i drugim sitnim kičmenjacima. Uz hranu uzimaju i sitne kamenčiće koji u stomaku služe za mljevenje hrane. Redovno piju vodu.

Prirodni neprijatelji fazana su lisica, mačke, jastreb, kuna, za mlade još i lasica, soko i tvor. Kreje, svrake, pacovi, ježevi i divlje svinje pljačkaju gnijezda.U toku ljeta, polja u kojima fazan obitava, pružaju dovoljnu kamuflažu, dok u zimskom periodu ostaje na nemilost svojih brojnih neprijatelja.

Smanjenjem životnog prostora fazana, njihov broj se u našim krajevima drastično smanjuje, zbog čega se provodi sistematsko naseljavanje ovih ptica.

U narodu su poznata imena fazan za mužjaka i fazanka za ženku.

Tahoma"Fazan se lovi psima ptičarima i rjeđe šunjkavcima. Može se loviti prigonom, pogonom i kružnim lovom. Prema Zakonu o lovstvu za odstrjel fazana koriste se puške sačmarice. Za odstrjel fazana dopušteni prečnik sačme iznosi 3-3,5 mm. Najveća dopuštena daljina gađanja iznosi 40 m.

Poljska jarebica - Perdix perdix L.

razred: Ptice (Aves L.), red: Koke (Galliformes L.), porodica: Poljske koke (Phasianidae L.)

Tipična stepska ptica koja voli umjerenu klimu i topla pješčana tla obrasla nizinskim rastinjem.

U našoj zemlji naseljava ravničarske predjele, ali se može pronaći i planinskim zaravnima čak i na većim visinama. Dugačka je do 35 cm sa rasponom krila do 50 cm. Težine je oko 400 grama. Boja je kamuflažna i teško se razlikuju spolovi.

Kratkoprugaški su letači koji dosta vremena provode na zemlji. Osnovna boja je rđastosiva sa nijansama. Na vratu i prsima preovladava siva sa čestom crvenkastom potkovom na prsima. Hrani se kako biljnom tako i hranom životinjskog porijekla: kukce, crve, skakavce, sjeme korova, prosa, zobi, pšenice, zobi i ječma. Rado uzima i sočnu travu, pupove i povrtlarske kulture radi namirenja organizma vodom.

Poljske jarebice su monogama vrsta (žive u parovima) koji se obrazuju u februaru i martu samoizborom. Pare se ubrzo zatim, a nakon tog ženka formira gnijezdo na sklonitom dijelu tla u koje snese i do 18 jaja. Na jajima leži 24 dana pri čemu mužjak drži stražu. Mladi su odmah po rođenju živahni i prate majku, kao i mužjaka koji je svo vrijeme u blizini. Mladima je u prvim sedmicama života potrebna veća količina hrane životinjskog porijekla, te im se ishrana sastoji uglavnom od insekata.

Dobro su razvijena čula vida i sluha. U opasnosti daje jake zvuke "rep, rep" od sebe.

Prirodni neprijatelji su im svi pernati i dlakavi grabežljivci, a veliki je procenat stradanja zbog hemijskog tretmana tla radi uništavanja korova. U prirodi dostiže starost do tri godine.

Divlja patka - Anas platyrhynchos L.

razred: Ptice (Aves L.), red: Patkarice (Anseriformes L.), porodica: Patke (Anatidae L.)

Divlja patka je naša najveća i najčešća patka plivačica. Životni prostor divljih patki je raznolik, od jezera, bara, rijeka i potoka a zimi i na obali mora. Voli žile i korijenje drveća na obalama u kojim provodi dosta vremena. Divlja patka ima širok kljun i noge sa perajima kao i vodootporno perje, koje održava (impregnira) masnim izlučenjem iz posebne žlijezde koja se nalazi na korijenu repa. Ženka i mužjak se drastično razlikuju, posebno u vrijeme parenja. Dok su patke neugledne, braon boje, mužjaci su pravi ljepotani sjajno zelene glave, bijelim okovratnikom i izrazito žutim kljunom. Rep patka je bjelkaste boje, srednja pera repa su crne boje. Patak mitari perje krajem maja, pri čemu gubi toliko perja da je u junu/julu nesposoban za letenje. U tom periodu se po vanjskom izgledu jedva razlikuje od ženke. Ženke mitare tek kad su mladi sposobni za let. Divlje patke su u cijeloj BiH "kod kuće" tj. stanice su. Njihov broj raste kako im se poboljšavaju uvjeti za život. Predak je domaće patke i često se pari s njom. Patke se hrane malim životinjama kao što su školjke, puževi, crvima, insektima ali i vodenim i livadskim travama, sjemenkama, voćem i bobicama. Čula vida i sluha su izuzetno dobro razvijena, čulo mirisa prilično dobro. Ženka se glasa tipičnim zvukom (kvak!) dok mužjak ima dublje oglašavanje. Patke se okupljaju u parove u jesen, da bi samo parenje bilo izvršeno u proljeće. Patka leže jaja krajem marta u gnijezda koje bira zajednički sa svojim mužjakom. Dok patka leže jaja, mužjak se zadržava blizu gnijezda ali nakon rađanja mladih, par se razilazi te se samo ženka brine o mladim pačićima. Patka nese 6-10 jaja svijetle boje. Na izleženim jajima patka leži mjesec dana, te ubrzo nakon rađanja zajednički napuštaju gnijezdo. Već nakon sedam sedmica mladi su sposobni za letenje. Smrtnost mladih je dosta velika. Patke u prirodi dostižu starost 2-3 godine. Opasnost za preživljavanje u toku zime je pojava zaleđivanja vodenih površina te smanjena mogućnost pronalaska hrane. Podložne su botulizmu koji utiče na njihov nervni sistem i koordinaciju pokreta, te se dešava da se patke zaista utope. Prirodni neprijatelji su sve ptice grabežljivice i sisari predatori, kao i pacovi koji prazne gnijezda.

Tahoma"Divlje patke se love na preletu ali i potragom sa psima. Najzanimljiviji je lov zimi na tekućim vodama šuljanjem. Prema Zakonu o lovstvu za odstrjel divlje patke koriste se puške sačmarice. Za odstrjel divlje patke dopušteni prečnik sačme iznosi 3-3,5 mm. Najveća dopuštena daljina gađanja iznosi 40 m.

Divlja svinja - Sus scrofa L.

razred: Sisari (Mammalia L.), red: Papkari (Artiodactyla L.), porodica: Svinje (Suidae L.)

Divlja svinja je masivna i teška životinja (u našim krajevima dostiže težinu i do 200 kg), koju karakteriše kratak vrat, snažna muskulatura, velika klinasta glava koja završava izduženom njuškom koničnog oblika što završava rilom kojim rije teren u potrazi za hranom. Rilo je koštana formacija, tipična za svinje. Rilo je završeno nozdrvama i pokriveno vlažnom sluznicom, koja je pokretna i bez dlaka je. Oči su joj male a uši velike i uspravne prekrivene gustom čekinjom. Čekinjama je prekriveno i cijelo tijelo koje mogu biti različite boje, ovisno od vrste i životnog doba jedinke. Udovi su relativno kratki i mršavi, prednji razvijeniji od zadnjih. Svinja je papkar, čiji se papci završavaju sa četiri prsta, pri čemu je prvi potpuno atrofirao. Treći i četvrti prst završavaju se dugim noktima, dok drugi i peti također imaju nokte koji su dosta manji i samo se djelomično oslanjaju na zemlju, ostavljajući trag karakterističan za ovu vrstu i koji se razlikuje od traga srne ili jelena. Rep je karatak, prav i gracilan i završava snopom čekinja. Svinja je jedina vrsta među papkarima koja nema burag, tj. svežder je.

Divlja svinja je jedini predstavnik svoje porodice koja živi u našim šumama i predak je domaće svinje. Za određivanje starosne dobi najpodesniji je metod pregleda zubala i upoređivanje sa tablicama. Mužjak ima tupastiju njušku sa razvijenim očnjacima (kljovama) koji izlaze izvan trupa labrnje. Kljove su veoma efikasno i opasno odbrambeno oružje. Od ženke se razlikuje i po pramenu dlake kojim završava navlaka penisa ispred zadnjih nogu a ispod trbuha.

Divlja svinja je pretežno noćna životinja sa jakim nomadskim nagonom koji joj omogućava da ima na raspoalganju veliki teren, te nema probleme koji proističu iz prekobrojnosti, kao što su pomanjkanje hrane i sl. Posjećuje šume sa visokim deblom (smrče, jelove, hrastove, bukove i dr.) koje su bogate podšumskim rastinjem, obrađene površine i livade koje rije ali u pravilu uvijek ispod 1000 m n/m. U svojim staništima obavezno mora imati mjesta sa vodom, tzv. kaljužišta gdje se valjanjem u blatu hladi tokom ljeta i riješava nametnika te odakle pije vodu. Danju ostaje sakrivena i odmara se u gustišu kupinjaka i niskog grmlja. Svežderi su i hrane se korijenjem, žirom, kestenom, nasadima kukuruza, pšenice, ali i crvima, insektima, jajima, žabama, miševima. Ima odlično razvijeno čulo njuha, zbog čega se koristi u pronalasku podzemnih gljiva tartufa pa čak i u policijske svrhe. Čulo vida nije naročito razvijeno ali dobro reaguje na pokret.
Odrasle krmače žive u grupama, koje sačinjavaju mladi raznih uzrasta, dok mužjaci provode samački život i približavaju se grupama samo u vrijeme parenja. Pri tome iz grupe istiskuju mlade mužjake koji formiraju svoje grupe. Divlje svinje se pare između novembra i januara, u pravilu samo jednom godišnje. Ženke postaju spolno zrele u dobi između osam i dvadeset mjeseci, dok mužjaci iako spolno zreli, ne pare se prije navršenih 18 mjeseci starosti. Krmače nose oko 4 mjeseca te u proljeće koti 3-10 mladih. Prvih deset dana mladi ostaju u brlogu jer su osjetljivi na hladnoću. U tom dobu imaju karakteristične uzdužne pruge na krznu ("pidžame") koje zadržavaju mjesec i pol. Divlja svinja u našim krajevima gotovo da i nema prirodnog nepriajtelja izuzev vuka i medvjeda. Divlja svinja je podložna parazitskim bolestima koje se konzumiranjem njenog mesa mogu prenijeti na čovjeka. Mladi primjerci često stradaju u saobraćaju. Veoma su plodne i zbog tog ih i u našim krajevima ima značajan broj. Kad je populacija divljih svinja prekobrojna, prave velike štete na poljoprivrednim usjevima te se organizuju dodatni lovovi ovih životinja kao i sijanje šumskih proplanaka različitim kulturama. U narodu se sreću imena krmača ili divlja svinja za ženku i vepar za mužjaka.

Divlje svinje se najviše love dočekom s visokih zasjeda ili prigonom odnosno brakadom, koji su lovovi iznimno dozvoljeni za tu divljač. Obučenost pasa samo za lov divljih svinja nužna je kako oni ne bi uznemiravali druge vrste divljači. Lov na divlje svinje prigonom je zasigurno jedan od najuzbudljivijih doživljaja lova i zbog same činjenice da je divlja svinja snažna i otporna životinja koja može ugroziti sigurnost čovjeka. Prema Zakonu o lovstvu za odstrjel divlje svinje koriste se puške sa izolučenim cijevima i sačmarice ali prema podzakonskim aktima za odstrjel divlje svinje najmanja dopuštena kinetička energija zrna na 100 m je 2500 J (džula) a najmanja težina zrna iznosi 8,2 grama. Najveća dopuštena daljina gađanja iznosi 150 m.